utorak, 26 mart 2019

Kada daješ krv treba da znaš da si nekome spasao život, ne treba da čekaš da te neko zove, kaže tridesetpetogodišnji Milan Hajrušaj iz Nikšića koji je do sada 30 puta dao krv.

U nedelju 6.maja 2018.godine Romi su obilježili i proslavili svoj najveći praznik – Erdelezi. Nizom rituala su ispratili zimu i dočekali proljeće. U stara vremenaje to bilo drugačije, na ovaj dan Romi su pokretali svoje čerge i kretali na daleki put.  Sada je to praznik radosti.

Mladić romske nacionalnosti sa ispruženom rukom prema vozačima koji zastaju na raskrsnici. Stoji nepomično, pogleda praznog i sa lepljivom trakom preko usta, nijem na zapitkivanja prolaznika.

Prošle sedmice sam imala priliku da odgledam dokumentarni film „Stop dječijem prosjačenju“. Profesionalno sam vezana za ovu temu, jer mi je prvi radni angažman bio rad na istraživanju o prosjačenju romske djece. Sa još neodštampanom diplomm studijskog programa Socijalna politika i socijalni rad, prije više od šest godina, dala sam se u istraživanje ove pojave na sjeveru Crne Gore. Tri opštine, intervjuisanje ključnih aktera i rad na terenu- informacije iz prve ruke.

Crnogorska publika novinara Elvisa Berišu nedavno je imala priliku da upozna u okviru emisije „U lavirintu“, koja se emitovala na televiziji Vijesti, a koja se bavila temama od značaja za romsku populaciju. Ipak, Beriša iza sebe ima nekoliko godina rada u novinarstvu, ali i u drugim oblastima, pa je za dodatak Play prepričao svoj put do malih ekrana i otkrio planove za svoju emisiju, ukoliko dođe do snimanja druge sezone.

Prije deset godina, po završetku Srednje elektrotehničke škole „Vaso Aligrudić“, Beriša je pokušao da se zaposli u struci, a tada nije ni slutio da će ga neuspjeh u tom planu dovesti do novinarskih voda.

„Tada sam shvatio da treba da se borim, da mogu mnogo više i zbog toga sam se više posvetio čitanju, jer sam u osnovnoj školi imao lošiji uspjeh. Tokom te tri godine srednje škole, paralelno sam radio fizičke poslove sa mojom braćom i tek kada sam završio sam shvatio da sam na velikom gubitku, jer sam se odlučio za treći stepen“, prisjeća se on i dodaje da je u naredne dvije godine bezuspješno pokušavao da se zaposli.

„Iz toga sam shvatio da treba još više da se borim, pa sam upisao novinarsku školu u Institutu za medije Crne Gore, tamo sam se istakao i ubrzo dobio ponudu za angažman u nedjeljniku Monitor“, prepričava Beriša, koji je nedugo zatim dobio priliku i da radi kao romski medijator.

„Tu sam imao ulogu spone između romske zajednice ili porodice i škole, ali i Ministarstva prosvjete. U tom periodu radio sam kao medijator, novinar u Monitoru, a uključio sam se i u projekat stažiranja u Fondaciji za stipendiranje Roma i upisao prvu godinu studija na Pravnom fakultetu“, objašnjava on.

Beriša dodaje da je tada za polaganje razlike zbog srednje škole bilo potrebno da izdvoji više od hiljadu eura, zbog čega se, pored svih angažmana i zaposlio.

„Kada sam došao na studije, već sam radio tri posla, a nisam znao ni šta je kolokvijum, pa je preovladao strah - da li ću uspjeti, ali sam znao da moram“, prepričava on.

I pored toga što je upisao studije kriminalistike, novinarstvo ga je sve više privlačilo, pa se pita da li će ikada moći da radi u svojoj struci.

„Zato što se moj karakter i principi negdje kose sa onim što sam u međuvremenu shvatio da se mora poštovati u bezbjednosnim strukturama“, smatra Beriša, kojem je sada cilj da ubijedi mlade Rome da se obrazuju, uprkos diskriminaciji sa jedne i pritiscima romske zajednice sa druge strane, što opisuje kao “između dvije vatre”.

„Meni se to takođe desilo - kada sam završio srednju školu određeni članovi romske zajednice su mi govorili da ne treba da se obrazujem, jer ulažem trud i energiju nepotrebno, da se nikada neću zaposliti zbog diskriminacije. To se i desilo, ali ja nisam odustajao“, tvrdi on.

„Danas sam uspio da pokažem i njima i mnogim drugim da postoji i druga strana medalje, za koju je potrebno dosta truda, ulaganja i slobodnog vremena. Bitno je za sve mlade da budu spremni da se odreknu mnogo stvari, poput izlazaka ili novca koji bi potrošili u toj prilici, a koji treba da ulože u sebe“, savjetuje on, a zatim navodi svoj primjer.

„Dugo sam skupljao novac da kupim diktafon, a onda sam ga dobio na poklon, što mi je u tom trenutku bilo veliko zadovoljstvo“, uz smijeh se prisjeća Beriša i dodaje da sitnice nekada mogu imati veliki značaj.

Međutim, ovaj novinar najponosniji je na osnivanje prve romske organizacije ‘Koračajte sa nama’ (Phiren Amenca), koju čine mladi, a koji su pokrenuli i prvi portal za svoju zajednicu – Romalitika.

„Tada smo u zajednici prepoznati kao generacija koja pokušava da promijeni nešto u pozitivnom smislu, a sa druge strane je dio zajednice to vidio drugačije, u smislu da narušavamo nešto što se godinama unazad njegovalo. Taj otpor koji pružamo i danas, na neki način je za starije lidere veoma opasan“, priznaje on.

„Na primjer, oni ne sprječavaju ugovorene brakove, zbog čega dobijaju podršku zajednice koju kasnije zloupotrebljavaju u druge svrhe, a mi pružamo otpor tim stvarima i zbog toga smo kod nekih negativni primjeri“, pojasnio je on i u šali dodao da i sam u svojoj zajednici „možda nije pravi primjer“.

„Jer moji vršnjaci već imaju dvoje ili troje djece. Ipak, ima i onih koji prepoznaju to što radimo, pa mi i neki stariji članovi zajednice pružaju podršku i ne gledaju na to što sam na primjer zakasnio sa ženidbom i drugim običajima, jer su svjesni da neko treba da probije taj led“, priča 27-godišnjak.

On je svoju borbu prenio i na male ekrane uz pomoć Centra za istraživačko novinarstvo, dnevnog lista i televizije Vijesti i Monitorovog centra za demokratiju i medije.

„U Monitoru su vidjeli da sam dobar u oblasti novinarstva, oni su prepoznali da bih mogao biti i voditelj emisije, a meni je to bio izazov, iako je postojala doza straha da li ću to iznijeti na kvalitetan način“, kaže Beriša i dodaje da je sve počelo nakon probne emisije.

„Bilo je velike treme, iako je bila samo proba, jer je u mojoj glavi to bilo kao program uživo, ali tada su kolege moju ozbiljnost shvatile kao spremnost za voditeljski posao“, nastavlja on, a zatim se prisjeća prve emisije u kojoj su mu gosti bili reditelj Nikola Vukčević, Radovan Stijović iz Uprave policije i Marko Kastratović iz Centra za socijalni rad.

„Tema je bila prosjačenje i nju sam izabrao, jer smatram da je to jedan od najvećih problema sa kojim se romska zajednica suočava, ali i djeca bez obzira na to da li su romska ili ne“, smatra on, a potom objašnjava kako je izabrao naziv emisije.

„Priča oko romske inkluzije je godinama u lavirintu. Donose se strategije, planovi, sprovode se brojni projekti, ulažu se značajna sredstva, a na kraju smo na istom. Ne u potpunosti, jer imamo sve više djece u obrazovnim sistemu, ali osim toga ništa više“, tvrdi Beriša, koji kaže da prije snimanja emisije nije imao uzore.

„I kada bih imao, to ne bi bio niko iz Crne Gore. Zbog prirode posla, emisije koje sam pratio, a i sada gledam su Načisto sa kolegom Petrom Komnenićem, Direktno sa Milenom Perović Korać i Okvir na

Javnom servisu i na kojima sam učio kako se treba ili ne treba ponašati. Ipak, iako je sve to dobro isplanirano u glavi, kad sjedneš u stolicu i upale se reflektori i kamere, potpuno je druga priča“, ispričao je mladi novinar.

Snimanje druge sezone emisije za sada je neizvjesno, a ukoliko dođe do novih epizoda Beriša već zna koga bi ugostio i koje teme bi volio da obradi.

„Ima mnogo sagovornika, ali i tema, tako da bi sigurno bilo vezano za romsku zajednicu. Volio bih da se bavim temom stanovanja, zato što je u posljednje dvije godine sagrađeno nekoliko stambenih jedinica na Koniku, ali i u Nikšiću, a o njima se ne zna mnogo. Na koji način su se gradile, da li su u potpunosti ispunile norme i standarde, da li postoje ugovori i da li može da se desi da izgube stan nakon nekoliko godina. A ovakve vrste obezbjeđivanja stanova se rade i za neromsku populaciju - da li je to rađeno po drugim standardima, ako nije, onda i ti ljudi imaju iste probleme“, poručuje Beriša. 

Nada jača od straha

Na pitanje da li mu je rad na emisiji U lavirintu, donio probleme u romskoj zajednici, Beriša odgovara:

„I ranije sam se bavio osjetljivim temama, pisanjem članaka za Monitor i veoma sam ponosan na publikaciju ‘Nada jača od straha’. Zato što mnogi mladi Romi i Romkinje imaju želju, ali strah pobjeđuje i vrlo često se odlučuju za povlačenje i rad na tradicionalnim poslovima, jer nailaze na otpor zajednice i odbacivanje. To je ono što se meni dešavalo i što mi se dešava i danas, zato što je zajednica zatvorena i nije navikla da se uvode noviteti u tom začaranom krugu. Kroz vođenje emisije nisam naišao na negativne reakcije, već pozitivne. Na primjer, nedavno sam prisustvovao svadbi i bio je veoma lijep osjećaj kada su stariji članovi romske zajednice prilazili za moj sto da mi čestitaju na emisiji. Ali u svakom stadu ima crnih ovaca i uvijek se nađe neko ko želi da ospori uspjeh, ali ne može jedna osoba biti jača od truda i neprospavanih noći“.

Roditelji su pružali podršku, ali su bili i skeptični

Beriša priznaje da tokom školovanja od roditelja nije dobijao potpunu, bezuslovnu podršku, što je čest slučaj sa mladima u njegovoj zajednici.

„Osjećao sam da, iako imam njihovu podršku, postoji znak pitanja da li je sve to vrijedno, hoću li uspjeti, da li gubim vrijeme na nešto što je upitno u našem društvu i da li zapravo time samo nižem sebi neprijatelje ili ću uspjeti da se probijem i ostvarim svoje ciljeve“, prepričava on i dodaje da je danas situacija drugačija.

„Iako nisu baš srećni, jer su shvatili da je vrijedno, nezadovoljni su što nisam često kod kuće sa njima i što imam puno drugih obaveza“, otkrio je on.

 

(Izvor: portal Vijesti)

Pored Herceg Novog, Romi i Egipćani zaposleni u komunalnim preduzećima u Nikšiću i Kotoru uključili su se u rad novih sindikalnih organizacija. Odlučili su se na to, suočeni sa teškim položajem, lošim uslovima rada, niskim platama i nemogućnostima da realizuju svoja prava. Podršku imaju od sindikalnih kolega druge nacionalnosti

Mlada romska aktivistkinja Fana Delija i njena porodica i saradnici imaju ozbiljne probleme u svojoj zajednici, zbog borbe za ljudska i dječija prava.

Sredovječni muškarac u uniformi komunalca, pored semafora na izlasku iz Budve, strpljivo je nepreglednoj koloni rukom pokazivao smjer prema Kotoru. Na znak da će se jedno vozilo zaustaviti, kao odobravanje palac okrenu prema nebu, zatim pritrča. Proviri kroz poluotvorena vrata automobila i izraz zahvalnosti na licu ubrzo smijeni radost, jer je prepoznao vozača:

“Ti si. Da nećeš kod nas? U Palestinu? E, baš lijepo. Eto, a ja s posla, vraćam se kući”, priča u jednom dahu dok pokušava da se namjesti na suvozačevom sjedištu, ali da pritom, iz lijeve ruke ne ispusti plastične kese iz kojih vire vekne hljeba i druge namirnice, umotane u bijeli papir.

Četrdesetšestogodišnji Cene Ćakoli završio je radni dan u budvanskom komunalnom preduzeću, i krenuo prema romskom naselju, gdje ga nestrpljivo čeka velika porodica. Ima sedmoro djece, četiri kćerke i tri sina. Jedna kćerka se udala, ali živi blizu u komšiliku. I jedan sin se oženio, ali je ostao sa njim. Stigao i unuk, pa se u svemiru Ćakolijevih sada sve vrti oko njega.

“Teško je prehraniti porodicu od jedne plate. Ponekad dobijem pomoć u hrani iz supermarketa i pekara, što meni i mojoj porodici mnogo znači. Ne mogu ni da zamislim kako je mojim komšijama koji uopšte ne rade, ako je meni ovako teško”, priča Ćakoli.

Skretanje za Jaz, jednu od najčuvenijih jadranskih plaža, ostaje sa lijeve strane. Nekoliko stotina metara dalje, skrećemo desno iza velikog salona tehničke robe, pa uzvišicom. Asfalt se naglo prekida i sa pejzaža nestaju mediteranski obrisi. Dok napredujemo razrovanim makadamom, nakratko ispred vidi se samo plavičasti dim koji se uzdiže ka nebu. Kako se približavamo i put postaje manje strm, pogled se spušta na odžake i sulundare koji nestaju pod šarenim krovovima, napravljenim od različitih oblika lima i drveta, zatim barake čije ranjene fasade štite zakrpe od istog materijala.

Dalje moramo pješice. Na samom ulazu u naselje, nedaleko od prve barake, starija Romkinja zagrtala je žar preko sača, u ritmu romske muzike koja je dopirala negdje iz unutrašnjosti barake. Na pozdrav uzvratila je suzdržano, jedva čujno, uz kratak podozriv pogled i vratila se poslu. Kroz dim probijao se poznati miris djetinjstva. Flia, posebna vrsta pite. Tijesto napravljeno od brašna, vode i soli razliva se po dnu, zapeče, a onda se površina premaže maslacem, sirom, pavlakom, šta ima u kući, pa prelije novim slojem tijesta i tako do vrha. Na kraju se izvadi, iskida rukama stavi na tanjir, ili u tepsiju, pa na sto opkoljen musavim glavama. Dječji praznik.

Graja i jurnjava mališana slavila je sunčani zimski dan. Nekoliko njih svjedočili su i da su odrasli prije vremena, gurajući kolica sa otpadnim aluminijumskim pločama, koje su našli pokraj kontejnera za smeće obližnjeg skladišta građevinskog materijala. Vijest da je neko od “palestinaca” kupio auto, zaokupila je nekoliko mladića koji su obilazili oko vozila starijeg od njih, zavirivali pod haubu, udarali nogama u gume, i svi u glas komentarisali. Udarci čekićem skrenuli su pažnju i na mještane koji krpe fasade Baraka, oštećene višednevnim januarskim kišama i orkanskim vjetrom. U mini radnoj akciji, nekoliko starijih je, sa prolaza između baraka, uklanjalo sasušeno blato koje su nanijele bujice kiše.

Iako na samo pet kilometara od blještave proklamovane metropole turizma, u naselju “Palestina”, u nehumanim uslovima, živi pedesetak porodica sa oko 280 stanovnika. Naselje je nastalo još šezdesetih godina prošlog vijeka, ali je naglo uvećano dolaskom raseljenika sa Kosova 1999. godine. Neki od stanovnika su državljani Crne Gore, ali većina još nije uspjela da riješi pravni status, pa teško dolazi i do posla. Za veći dio rezervisana su mjesta u komunalnom preduzeću, ostali pokušavaju da se snađu i prehrane porodicu prikupljanjem sekundarnih sirovina, fizičkim poslovima, nadničenjem. Dobiju i pomoć od Crvenog krsta, ali sve je to daleko od normalnog života.

Djeca uglavnom ne idu u školu. Samo dvadesetjedno dijete pohađa nastavu do petog razreda u područnoj školi u Lastvi Grbaljskoj , a troje idu u osmi i deveti razred u osnovnoj školi u Budvi.

I Ćakolijeva djeca se ne školuju.

“Nemam novca da ih obučem, opremim od knjiga do pribora. A i škole su nam daleko. Poslije petog razreda, djeca moraju da nastave školovanje u Budvi ili u Radanovićima, a mi ne možemo da im obezbjedimo prevoz. Pokušavao sam da svojoj djeci to omogućim, ali bezuspješno”, žali se Cene Ćakoli.

Njegova porodica živi u dvosobnoj baraci koja je sagrađena od raznih materijala. Krov je prekriven ceradom. Prokišnjava na više mjesta, najviše u dječijoj sobi čije zidove je osvojila vlaga i potamnila boju kreča. Djeca su tamo samo preko dana, jer se plaši, kaže, da se ne razbole. Mnogobrojni Ćakolijevi tokom noći su svi zajedno, na i oko ugaone garniture, u prostoriji koju zove dnevnom sobom. U ovoj sobi su još električni i šporet na drva, na kojem iz velikog kazana izbija para zagrijane vode. Kupatilo je parče betonskog poda uokvirenog ceradama.

„Vodu grijemo na šporetu, ali to i nije toliki problem koliki je nedostatak drva. Ako nemamo drva, nema ni tople vode, ali nema ni načina da se ugrijemo“ žali se Cena.

 

Njegov komšija Skender Neziraj (47), predsjednik Nevladine organizacije Reakcija, sa više optimizma gleda na potrebu i mogućnosti da se djeca školuju. Od njegove tri ćerke, dvije pohađaju osmi, a jedna deveti razred u školi u Budvi.

„Najveći problem, zbog kojeg djeca ne pohađaju školu poslije petog razreda, je to što su nam škole daleko i što nema obezbjeđenog prevoza. Iz opštine su nam rekli da će nam izaći u susret, i evo nadamo se da će taj problem biti riješen, i da će se i naša djeca obrazovati kao druga“, kaže Neziraj.

Kada stignu autobusi za prevoz mališana oni ipak neće odagnati nespokoj mještana. Strah da bi i ovo što imaju mogli da izgube, veći je od nade da će im jednom biti bolje. Ime naselja skovano gorčinom, još više je aktuelno nakon postupka restitucije, poslije kojeg je zemljište na kojem su barake, vraćeno privatnim vlasnicima. Oni se protive da Romi išta grade od čvrstog materijala.

“Prije nekoliko godina mom komšiji je izgorjela baraka i opština mu je izašla u susret i pomogla u materijalu za gradnju. Ali, kada su vlasnici zemljišta saznali, došli su i natjerali komšiju da sruši ono što je već sagradio”, priča Cene Ćakoli.

„Mi ovdje živimo danas za sjutra. Zemlja je privatna. I do sada smo imali problema. Svaki tren mogu da dođu i da nam sruše i ovo malo što imamo,“ brine Neziraj.

Opštinske vlasti nedavno su ponudile stanovnicima ovog naselja da im dopreme kontejnere iz Podgorice, koje su napustili Romi nakon što su dobili stanove. Odbili su plašeći se da bi to neznatno poboljšalo uslove stanovanja, ali trajno ugasilo svaku nadu da će i oni jednom, dobiti pristojan krov nad glavom. Sagovornici CIN-CG, kažu, da od vlasti za sada nema nagovještaja da će u skoroj budućnosti dobiti stanove. Romska  muzika ispratila nas je i na odlasku iz “Palestine”. Starica više nije bila ispred barake, poklopac sa sača bio je naslonjen uz kameno postolje, žar razgrnut i gotovo ugašen. Iz unutrašnjosti barake čuo se dječiji smijeh. Suton, i januarska hladnoća, ispisivali su nove bore na licima mještana.

 

(Vijesti)

  1. Drugi pišu
  2. Najčitanije
  3. Komentari