utorak, 26 mart 2019

BLOG: PROSJAČENJE OSVRT NA PROBLEM

Prosjačenje je postalo dio našeg etnosa

U svom djetinjstvu sam mnogo ljeta provela u gradiću blizu Novog Sada i vidjela dosta Roma, ali nikad prosjake. Zašto? Zato što su oni u pravom smislu te riječi bili potpuno uključeni u društvo. Išli su u škole, družili se sa ostalom djecom, zapošljavali.


apr 13, 2018

Prošle sedmice sam imala priliku da odgledam dokumentarni film „Stop dječijem prosjačenju“. Profesionalno sam vezana za ovu temu, jer mi je prvi radni angažman bio rad na istraživanju o prosjačenju romske djece. Sa još neodštampanom diplomm studijskog programa Socijalna politika i socijalni rad, prije više od šest godina, dala sam se u istraživanje ove pojave na sjeveru Crne Gore. Tri opštine, intervjuisanje ključnih aktera i rad na terenu- informacije iz prve ruke.

Pomenuti dokumentarac me je vratio u to doba, jer zapravo nisam vidjela da se bilo šta promijenilo od tad u pogledu bilo kojih od uglova gledanja na ovaj problem. O praktičnim rješenjima da i ne govorim. Kako je studija koju smo tada uradili dobila naziv „Kriza države socijalne pravde: (Ne)suzbijanje prosjačenja djece u Crnoj Gori“, mislim da je navedeni naslov pravi za objašnjenje i tadašnje i sadašnje situacije. Kao i mnoga „otvorena pitanja“ i ovo je ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Čemu služe zakonski propisi ako ne rješavaju probleme građana ili ih bar smanjuju, učine podnošljivijim?

Ono što sam naučila iz teorije i prakse socijalnog rada je da jedan problem ne samo da može, već i treba posmatrati sa više tzv.aspekata, tj. iz pozicije više aktera. Za ljude, u našem slučaju djecu koja prosjače, to je najčešće jedini vid dolaska do novca, koji im služi za zadovoljavanje potreba fiziološke prirode. Kako je pohađanje redovne nastave najčešće za njih isključeno zbog siromaštva ili nezainteresovanosti, oni ne vide bolji način da utroše vrijeme. Svjesni su da su građani poslednjeg reda ali se ne stide toga. Statusni simbol nepristajanja.

Za građane koji vode porijeklo odavde prosjačenje se vezuje isključivo za romsku populaciju. Smeta im ta pojava iz razloga što u našoj kulturi postoji snažan otpor prema tzv.klečanju pred nekim i prosjačenju kao socijalnoj pojavi. Ako sam srela atipičnih prosjaka u nas, to su bili ljudi koji su me zaustavili na ulici i zatražili za hljeb. Za institucije sistema to je bila i jeste samo još jedna od brojnih društvenih anomalija, koja se zataškava materijalnim davanjima. Znam, jer sam radila u jednoj od najbitnijih institucija koja još uvijek ima veliko povjerenje građana. Fakat je da je prosjačenje samo jedan od brojnih socijalnih problema koji životno ne ugrožava onoga ko prosjači. I ljudi koji obavljaju posao u službama socijalne zaštite ne mogu sami da se suoče sa ovim. Neophodna su sistemska i sistematska rješenja, a ona treba da dođu sa vrha piramide. Kako? Kako se može očekivati da ljudi koji nikada nisu imali potrebu da mole ljude za novac razumiju djecu kojoj je to zanat?

Problem ni malo nije jednostavan. Vruć krompir koji pop daje đaku, a đak crkvenjaku- što bi rekli naši stari. Prosjačenje je postalo dio našeg etnosa, nezaobilazni ukras naših ulica, slika naše zbilje. Boraveći na terenu i radeći u službi socijalne zaštite shvatila sam da ga nećemo lako riješiti time što ćemo davati intervjue, izjave, pisati strategije i akcione planove, raditi istraživanja. Potrebno je uticati na čitav jedan kulturološki sklop, a to je vraški težak posao.

Davanje pozitivnih primjera iz regiona je korisna praksa. U dokumentarcu „Stop dječijem prosjačenju“ kolege su dale primjer kako se ustanova iz Novog Sada bavi zbrinjavanjem djece koja su žrtve sukoba u porodici. U svom djetinjstvu sam mnogo ljeta provela u gradiću blizu Novog Sada i vidjela dosta Roma, ali nikad prosjake. Zašto? Zato što su oni u pravom smislu te riječi bili potpuno uključeni u društvo. Išli su u škole, družili se sa ostalom djecom, zapošljavali. I čak se nije govorilo o tzv.inkluziji, to je jednostavno kultura. Kultura koja kod nas još uvijek ne postoji,  nažalost.

Sva sreća pa se kultura gradi. Možete imati hiljadugodišnju tradiciju, a možete početi od nule u izgradnji odnosa u društvu. I nije bitno samo početi, bitno je i nastaviti započeto. Ova djeca trebaju našu pomoć, ma kakva da je njihova priča. Jer, ispod svih tih maski, ona su samo djeca, kao i sva druga, bez etiketa i znački. Ukras svijeta.

 

Marijeta Mojašević

Savjetnica za mlade Kancelarije za mlade opštine Berane

 

Poslednje azurirano petak, 13 april 2018 11:16
portal Romalitika

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Login to post comments
  1. Drugi pišu
  2. Najčitanije
  3. Komentari