nedjelja, 26 maj 2019

Anita Beriša

Prva Romkinja magistarskih studija u Crnoj Gori

Roditelji su me tjerali da se školujem dok je mojim vršnjakinjama škola bila zabranjena, udavale su ih i branili im školovanje


Objavio  nov 24, 2017

Moje ime je Anita Beriša, rođena sam 07. aprila 1988. godine u Podgorici. Moja porodica se bavi porodičnim biznisom - trgovinom. Imam tri sestre i dva brata, svi su mlađi od mene. Mene i moje sestre su naši roditelji uvjek „tjerali“ u školi, govorili su nam kako je škola bitna i kako moramo da se školujemo. To smo i uradile, ali su njih dvije nakon osnovne i srednje škole odustale, a ja sam ipak išla korak dalje i nastavila školovanje.

Završila sam osnovnu školu „Božidar Vuković Podgoričanin“. Prvi dan u školi, bilo me strah, nijesam znala tada srpski jezik, jer sam svoje djetinjstvo od druge do sedme godine provela u Njemačkoj. No, imala sam sreću jer je moje odeljenje bilo zaista najbolje i imala sam najbolju učiteljicu Vesnu Drgaićević. Svi su mi zajedno pomogli da naučim jezik. Učiteljica je ponekad dolazila kući kod mene i radila sa mnom kako ne bih zaostajala za svojim drugarima.

Moj je san tada bio da završim medicinsku školu i postanem doktorka. A objasniću i zašto tolika želja za medicinom. Uvjek kada sam išla kod doktora u Domu zdravlja ili bolnici sa mojim roditeljima, bio je prisutan veliki govor mržnje ili diskriminacija  prema Romima. Bila sam u osmom razredu osnovne škole kada je trebalo da operišem slijepo crijevo. U kliničkom odjeljenju na kojem sam trebala da ležim, bilo je mjesta samo u sobi pored male Romkinje, djevojčice Kasandre, koja je bila ostavljena od roditelja. Sjećam se da je medicinska sestra tada rekla mom tati da jedino ima mjesta u toj sobi, ali da nam ne preporučuje da se smjestim u njoj jer je u sobi Romkinja koja ima vaške i neprijatan miris. Moj je tata tada rekao da to nije problem, da smo i mi Romi i da ne treba tako da priča o maloj djevojčici. Tada sam još više bila sigurna da ću da upišem medicinu, kako bi se borila da moj narod ne proživljava ovakve stvari, a posebno ne djeca.

Nakon osnovne upisala sam srednju medicinsku školu, smjer pedijatriju. Bila sam jedina Romkinja u ovoj školi, ali nikad nijesam bila diskriminisana. Bila sam jako srećna jer sam uspjela da ostvarim još jedan cilj. Za moj uspjeh sam jako zahvalna mojim roditeljima, naročito tati, koji mi je bio velika podrška i podržavao je moj put ka boljoj budućnosti. Zahvaljujući njemu shvatila sam da nijesu svi roditelji u romskoj zajednici nesavjesni prema ženskoj djeci, kako je to u javnosti predstavljeno. Za vrijeme srednje škole pored teorijskog dijela imala sam i praktičnu nastavu u Kliničkom centru. Kada sam prvi put obukla bijeli mantil i dala prvu terapiju dječaku Nikoli, zapamtila sam ga po kralju Nikoli, bila sam jako ponosna i srećna. Imala sam prilike da na svom radnom mjestu sretnem vršnjakinje iz moje zajednice, koje su dolazile sa dvoje ili troje djece. Pitale su se kako to da sam uspjela da se izborim sa tradicionalizmom i napredujem toliko. Nezamislivo je bilo da jedna Romkinja radi u Domu zdravlja ili bolnici.

 

Skoro sam bila sigurna da posao medicinske sestre želim raditi cijeli život, ali ubrzo nakon toga sam promijenila mišljenje. Tome je znatno doprinjelo nekoliko negativnih iskustava na poslu zbog kojih sam se razočarala i bila prinuđena da promijenim pravac svoje radne karijere.

Nakon završene srednje škole obavila sam pripravnički staž u Domu zdravlja Konik tri mjeseca, a nakon toga još tri u vrtiću Đina Vrbica. Uporedo sam htjela da upišem i Fakultet političkih nauka, smjer socijalni rad. Smatrala sam da ću na taj način pomoći svojoj zajednici više. Međutim, moja prijava je odbijena. Iz nevladine organizacije koja se tada bavila stipendiranjem romskih srednjoškolaca i studenata dobila sam odgovor da ne mogu da mi pomognu, da moji roditelji rade te da mogu da mi plaćaju privatni fakultet. Bila sam jedna od rijetkih Romkinja koje su se tada školovale i očekivala sam veće razumijevanje od pomenute organizacije, ali sam se razočarala. Pokušavala sam i dalje da upišem neki fakultet gdje bih bila oslobođena plaćanja školarine na osnovu afirmativne akcije, ali neuspješno. Morala sam da upišem privatni fakultet. Upisala sam Fakultet za poslovni menadžment u Baru, smjer carine, špedicije i osiguranje. Moji roditelji, a takođe sam i ja radila, su pomogli u finansiranju mojih studija i tjerali me da nastavim da se usavršavam i školujem, dok su roditelji mojih vršnjakinja radili suprotno, udavale su ih i branili im školovanje.

Zbog studiranja u Baru i stalnog odlaska na predavanja jako teško sam usklađivala svoj rad u Podgorici i studiranje. Diplomirala sam na Fakultetu za poslovni menadžment u septembru 2011. Bila sam jako umorna od svega, učenja, rada, stalne vožnje na putu od Podgorice do Bara i nazad, htjela sam da odmorim od svega malo. Međutim, ubrzo mi se ukazala prilika da se zaposlim u Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija gdje i sada radim. Tačnije, sada radim u Ministarstvu za evropske poslove. 

 

Rad u ovom ministarstvu je bilo novo iskustvo i izazov za mene. U tom periodu kao i sada bili su aktuelni IPA fondovi i upravo sam u Direkciji za prekograničnu saradnju počela da radim. Tada sam pomislila nikada kraja učenju, jer sam morala opet iznova sve da počinjem. Bilo me je strah da li ću uspjeti da izvršavam zadatke, trudila sam se maksimalno. I baš kada sam mislila da odustanem od svega, i od posla i od novog učenja, pojavila se osoba koja mi je preokrenula život. Osoba koja me je ojačala i ohrabrila da nastavim dalje. Ne samo da sam nastavila da radim i učim, već sam upisala i specijalističke studije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, smjer menadžment ljudskih resursa, i nastavila još više da radim na sebi. Dodatnu snagu dalo mi je to što je i on sa druge strane radio na rušenju predrasuda o nama Romima. Među boljim studentima je i trenutno najaktivnija osoba za ljudska prava iz romske zajednice. Odlučili smo da ujedinimo snage i zajedno radimo na pozitivnim promjenama u romskoj zajednici, ali i cjelokupnom društvu. Čini mi se da smo uspješni u tome.

Kada su moji roditelji saznali za našu vezu  podržali su me. Znali su da i on studira i to na Pravnom fakultetu na odsjeku za Bezbjednost i kriminalistiku. Jako mi je značila podrška roditelja. U zajednici je bilo raznih komentara jer su moji roditelji dopuštali da imam vezu što u romskoj zajednici nije uobičajeno. Mi se ipak nijesmo obazirali na komentare jer smo imali podršku roditelja, koja je bila jako bitna za nas. Sada svi znaju da smo zajedno, komentari su prestali, a uspjeli smo da im promijenimo mišljenje i postalo je normalno da nas dvoje budemo u vezi.

Napravili smo veliki korak, pokazali da i mladi u romskoj zajednici mogu istovremeno da se školuju i da grade karijeru, ali da ne izgube vrijednosti naroda kome pripadamo. Srećna sam kada nam se mladi iz zajednice obraćaju i kažu da će i oni ići našim koracima. Onaj otpor koji smo pružili tradicionalizmu se ipak isplatio, ali mora još mnogo da se radi na tome. Zato smo zajedno sa drugim mladima iz zajednice osnovali Romsku organizaciju mladih „Koračajte sa nama - Phiren Amenca“ i pokušavamo da osnažimo romsku zajednicu da uzme aktivno učešće u društvu. 

Iako sam paralelno radila i učila to mi nije predstavljalo prepreku da ja napredujem u poslu koji radim. Moje kolege i nadređeni na poslu imaju razumijevanja prema mojim obavezama na fakultetu i aktivizmu u zajednici što mi je dodatno omogućilo da nastavim magistarske studije na Univerzitetu Donja Gorica, smjer Međunarodni odnosi gdje sam na samo korak od odbrane mog magistarstkog rada.

Žao mi je što sam jedina Romkinja na master studijama u Crnoj Gori, ali radiću na tome da u narednom periodu bude mnogo više djevojaka iz moje zajednice na visokoobrazovnim ustanovama.

Poslednje azurirano četvrtak, 15 mart 2018 12:30
Anita Beriša

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Login to post comments
  1. Drugi pišu
  2. Najčitanije
  3. Komentari
loader