utorak, 26 mart 2019

Serđan Baftijari

Diskriminacija u školi me ojačala

Bilo mi je jasno da, ukoliko želim da nastavim sa obrazovanjem, moram da ulažem trostruko više napora, kako bih bio makar dobar učenik


Objavio  dec 30, 2017

Za vrijeme mog djetinjstva nemam mnogo srećnih događaja, jer sam već u šestoj godini  bio svjedok posljednjeg rata u bivšoj Jugoslaviji, zbog kojeg sam morao da napustim svoje ognjište i svoju familiju. Rođen sam 4. juna 1992. godine u Vučitrnu (Republika Srbija). Sada živim u Podgorici, u naselju Konik. Imam tri brata i dvije sestre. Ja sam Serđan Baftijari i student sam treće godine Fakulteta političkih nauka, smjer Međunarodni odnosi i diplomatija.

U Crnu Goru sam došao 1999. godine, nakon što je izbio rat na Kosovu. Tokom prvih šest mjeseci u Crnoj Gori, živjeli smo pod šatorom, kao i sva ostala izbjegla lica sa Kosova. Taj period pamtim kao jedan od najgorih u životu. Sjećam se, kada bi padala kiša, morali smo da pođemo kod rođaka da prespavamo, jer je naš šator prokišnjavao i voda bi ulazila ispod madraca na kojima smo spavali.

Nakon što smo se, 2000-te, uselili u montažne barake na Koniku, počeo sam da se obrazujem. Zbog nepoznavanja službenog jezika, šest mjeseci sam pohađao program pripreme za prvi razred. Moje formalno obrazovanje počelo je 2001. godine, u Osnovnoj školi ,,Božidar Vuković Podgoričanin” (OŠ BVP).

Tokom osnovne škole, imao sam različitih iskustva, od najboljih do najgorih. Naime, do četvrtog razreda, pohađao sam područno odeljenje OŠ BVP koje je bilo stacionirano u Kampu 2 na Koniku, i zbog mog uspjeha u toj školi, često sam u novinskim člancima bio predstavljen kao pozitivan primjer iz romske populacije.

Međutim, kvalitet obrazovanja nije bio na istom nivou kao u matičnoj školi. Toga sam postao svjestan tek u petom razredu kada sam krenuo u matičnu školu sa đacima iz većinske populacije.

Nakon prvog polugođa u petom razredu imao sam nedovoljan uspjeh, što je bio ogroman šok, kako za moju porodicu tako i za mene. Tada mi je bilo jasno da ukoliko želim da nastavim sa obrazovanjem moram da ulažem trostruko više napora, kako bih bio makar dobar učenik.

Uz podršku roditelja i naporan rad, koji je u mnogo slučaja značio da kući učim po nekoliko sati nakon škole, uspio sam na kraju petog razreda da postignem vrlodobar uspjeh.

Ali, nakon petog razreda počinju izazovi zbog moje etničke pripadnosti. Naime, redovno sam imao problema (pa i čestih fizičkih obračuna) sa drugom djecom zbog razloga koji su meni tada bili nepoznati. U samoj učionici nisam imao drugove i pitao sam se zašto se ponašaju prema meni kao da ne postojim...

Da bih dočarao kako to izgleda kada vas neko izoluje, ispričaću vam jednu moju svakodnevicu u školi tokom šestog i sedmog razreda. Dakle, svako jutro prije ulaska u školu stajali smo u redovima, razvrstani po odeljenjima i čekali nastavnika da dođe kako bi pošli na čas. Naravno, ja sam bio na kraju reda kao i većina romske djece. Takođe, svi moji „drugovi“ bi se pozdravljali među sobom, ali ne i sa mnom. Svakodnevno sam razmišljao zašto? Zašto se ponašaju prema meni kao da ne postojim? Zašto ne žele da se sa mnom druže? Šta meni nedostaje? Šta je problem?

Poslije sedmog razreda, bio sam na ivici odustajanja od obrazovanja, jer više nijesam imao volje da boravim šest sati u okruženju gdje se prema meni ponašaju kao prema duhu Kasperu. Nakon sedmog razreda prijavio sam se za omladinski kamp, koji će promijeniti moj život.

Kamp pod nazivom „Kultura“ organizovao je NVO Forum mladi i neformalna edukacija. Razgovaralo se o raznolikosti našeg društva, te o problemu predrasuda i stereotipa koji su zastupljeni na području bivše Jugoslavije. Nakon završetka,  postao sam svjestan zašto su mene cijelo vrijeme moji vršnjaci izbjegavali i da zapravo nije to samo njihova krivica, već da društvo snosi najveću odgovornost.

Odlučio sam da nešto uradim po tom pitanju. Nakon povratka sa letnjeg kampa, počeo sam da volontiram za NVO Forum MNE, i na taj način se pridružim grupi mladih čija je vizija i misija da se bore da svi budu jednako tretirani, bez obzira iz koje zajednice dolaze.

Nakon završetka osnovne škole, znao sam da ću morati da, uvijek ja budem taj koji će napraviti prvi korak u uspostavljanju komunikacije sa pripadnicima većinske populacije, i da radim na razbijanju predrasuda koje su zastupljene kada su Romi u pitanju. Međutim, nijesam očekivao da i prosvjetni radnici, pogotovo direktori srednjih škola imaju predrasude.

Naime, kada sam pošao da se upišem u Srednju stručnu školu ,,Sergije Stanić“, tadašnji direktor škole kome se sjećam samo prezimena - Stojanović, rekao mi je da neću u toj školi izdržati ni jedno tromjesečje i da ne upisujem smjer sa četvrtim stepenom, a ukoliko ne želim to što mi oni nude, da upišem manje zahtjevnu školu.

Taj razgovor me je dodatno motivisao da budem uporan u mojoj namjeri da se upišem baš u tu školu i da dokažem da i Romi mogu da uče i da budu odlični učenici. Što sam na kraju i uradio. Zahvaljujući podršci mojih roditelja, ali i mojoj razrednoj starješini gospođi Marijeti Jovićević. Ona mi je bila kao majka tokom mojih srednjoškolskih dana, bez njene podrške ne bih na kraju završio kao odličan đak, jedan od najboljih u školi.

Nakon srednje škole kada sam imao 19 godina, suočio sam se najtežim ispitom u životu. Naime, moji roditelji su pošli za inostranstvo, u potrazi za boljim životom. Ja sam odlučio da ostanem i da radim na poboljšanju položaja mog naroda, pogotovo mladih Roma u crnogorskom društvu.

Na početku, moram priznati da je bilo teško, jer sam 2012. godine počeo da studiram, a istovremeno čekali su me računi za struju, vodu, internet... Jedini prihod mi je bila stipendija od 150 eura koju je davao Institut socijalne inkluzije, a koja nije bila redovna. Zbog toga sam počeo paralelno i da radim kao obrazovni medijator za romsku djecu u Osnovnoj školi „Božidar Vuković Podgoričanin“.

Posljednjih pet godina, osim što studiram, aktivan sam na raznim projektima u NVO sektoru, koje za cilj imaju inkluziju Roma u crnogorsko društvo. Sada sam i član Romske organizacije mladih "Koračajte sa nama - Phiren amenca".

Mislim da je Konik dovoljan razlog da idem naprijed i mijenjam nešto u svom životu. Želim i da moja buduća porodica bude prihvaćena od društva. Ključ je u tome da čovjek postavi sebi cilj i onda stremi ka tome. Život je veliki izazov – postavljajući ciljeve, čovjek saznaje o svojim mogućnostima, saznaje šta može da prevaziđe, a šta ne.

Treba čovjek da raščisti sam sa sobom, da kaže sebi – u redu ja sam ovakav, a ovako me ljudi gledaju. Svima mogu da dokažem da nijesam takav kakvim me vide - neću se ponašati kako oni govore da se ponašam, već ću raditi stvari u kojima sam dobar.

Ako neko želi da ostane i bude dio jednog društva, onda i to društvo treba da radi da iste te ljude prihvati kao dio sebe, a ne da kažu – to su „Cigani i ciganska posla“. Ostao sam ovdje, jer želim da mijenjam ovakvo stanje. Mislim da se stvari mogu promijeniti i radiću na tome. Znam da će biti teško jer smatram da ljudi sa ovih prostora često misle da su bolji u odnosu na druge, skloni su predrasudama.

Moja porodica je u međuvremenu deportovana nazad u Crnu Goru. Sada kada su moji roditelji i moja braća ponovo tu, uz njihovu podršku mnogo lakše prevazilazim prepreke sa kojima se suočavam.

Na kraju svega, čarolija života se ogleda u prevazilaženju teških trenutaka.

Foto: Elvis Beriša

Poslednje azurirano četvrtak, 15 mart 2018 10:33
Serđan Baftijari

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Login to post comments
  1. Drugi pišu
  2. Najčitanije
  3. Komentari
loader