utorak, 26 mart 2019

Mustafa Krasnić

Prvi Rom, dobitnik diplome „Luča“

Mislili su da neću izdržati dugo zbog teškog nastavnog gradiva da ću prljav dolaziti u školu, da neću imati džeparac za užinu, pa čak i to da imam dvoje djece


Objavio  okt 25, 2017

Moje je ime Mustafa Krasnić. Rođen sam u Njemačkoj 1999. godine u malom gradu Tibingen. Ime sam dobio po djedu, jer sam im prvi unuk bio, a nekada su romska djeca imena dobijala po babi ili djedu.

Kada sam imao tri godine moja porodica je odlučila da se preseli u Švedskoj. Tamo se nismo  zadržali mnogo,  nakon godinu dana pošli smo za Italiju. Tamo sam sa šest godina počeo da pohađam prvi razred i prilično sam savladao italijanski jezik. Ali, nijesmo se ni tamo zadržali  mnogo. Nakon što sam završio prvi razred preselili smo se u Njemačkoj.  

Moje djetinjstvo je bilo veoma prijatno i nosim mnog dobrih sjećanja iako smo  se često selili. Roditelji su se mnogo brinuli o meni. Kada sam u Njemačkoj završio drugi razred osnovne škole bili smo prinuđeni da se vratimo u Crnu Goru. Do tada nisam nikada bio u Crnoj Gori.

Imao sam devet godina. Nijesam znao da govorim crnogorski jezik. Kada sam išao ulicom plašio sam se da me ne udare kola jer nije bilo pješačke staze, pa sam sve mislio da idem sredinom ulice. Sjećam se da sam dosta dugo vjerovao da svi ovdje u Podgorici pričaju romskim jezikom.

U septembru  2009. godine u svojoj devetoj godini počeo sam da pohađam prvi razred u osnovnoj školi „Božidar Vuković Podgoričanin“. Jezik sam jedva savladao kako bih mogao da ispratim nastavu. Čak i sada imam probleme u komunikaciji često dok govorim crnogorskim jezikom. Mislim da je jedan od najtežih jezika za učenje. Poznajem 5 jezika i jako mi je teško da ih razlikujem u određenim situacijama pa mi se ponekad dešava da u jednoj rečenici koristim dva ili tri jezika. Ranije sam svakoga dana koristio svih pet jezika koje znam, a to mi je dodatno otežavalo da dobro naučim crnogorski.

Zbog kasnijeg upisivanja u prvi razred sedmi sam, uz saglasnost škole i Ministarstva prosvjete, završio vanredno kako bih mogao da upišem srednju školu na vrijeme. Osnovnu školu sam završio odličnim uspjehom. Tokom cijelog školovanja sam bio odličan i na kraju sam dobio diplomu „Luča“. Ponosan sam što sam dobio ovu diplomu i srećan što sam „probio led“ jer sam prvi Rom koji je dobio diplomu „Luča“. Uprava osnovne škole u kojoj sam učio mi je često izlazila u susret tokom školovanja. Nabavljali su mi svake godine komplete knjiga, a imali su i razumijevanja zbog moje jezičke barijere. Toliko su se brinuli o meni i tako su me svi dobro savjetovali da sam imao osjećaj da su mi porodica. Nijesu samo meni tako pomagali, nego svima kojima je bila potrebna pomoć, a vaspitavali su nas tako da prvo budemo dobri ljudi, a onda učenici. Moja razredna zvala se Karmen Trivunđa, najpopularnija nastavnica te škole. Voleo sam sam je i bila mi je draga jer je svoj odnos prema učenicima bazirala na ljubav i poverenje. S druge strane, nijesam siguran da li bih postigao ovaj uspjeh da nije bilo moje prve učiteljice Đine Janković, koja se posebno trudila da me nauči službeni jezik.

Sada pohađam drugi razred Gimnazije „Slobodan Škerović“. Govorili su mi na početku da ne upišem gimnaziju jer je preteška, ali sam je ipak upisao jer me za to dodatno ohrabrila Romska organizacija mladih „Koračajte sa nama – Phiren amenca“. Prva godina je bila teška, ne zbog gradiva nego zbog svih pogleda koja su ličila kao da gledaju nekog ubicu. Nije mi baš bilo teško da se uklopim, a nakon mjesec dana sam sa svima u odjeljenju bio dobar drug. Na kraju prve godine bio sam vrlodobar, a predrasude kod gimnazijalaca sam uspio da suzbijem. Tako da me sada svi znaju kao dobrog i vrijednog momka, a ne kao onog ubicu ili „Cigana“ u gimnaziji.

Jedne prilike dok smo društvo iz odjeljenja i ja razgovarali u dvorištu gimnazije, upitao sam ih šta su mislili o meni kada su me prvi put vidjeli. Bili su iskreni, rekli su mi da su mislili da neću moći da se uklopim u društvo i da neću izdržati dugo zbog teškog nastavnog gradiva koje se uči, da ću prljav dolaziti u školu, da neću imati džeparac za užinu, pa čak i to da imam dvoje djece. Smejali smo se toga dana pričajući iskreno šta smo mislili jedni o drugima. Sada sam u drugom razredu, a nadam se da ću ove godine biti odličan i da ću još više dokazati da i mi Romi možemo biti podjednako vrijedni koliko i ostali.

 

Poslednje azurirano četvrtak, 15 mart 2018 10:37
Mustafa Krasnić

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Login to post comments
  1. Drugi pišu
  2. Najčitanije
  3. Komentari
loader